“PRIČE IZ RATNOG ROMANA KARLOVAČKO RATIŠTE” PRED NEGOTINSKOM PUBLIKOM

web4U prepunoj galeriji Doma kulture „Stevan Mokranjac“ 23. februara predstavljene su „Priče iz ratnog romana Karlovačko ratište“ Ivana Miloševića iz Leskovca, izdanje Biblioteke Vukovog zavičaja iz Loznice.Na objavljivanje svojih dnevničkih beleški i priča o herojskoj borbi vojnika, starešina i dobrovoljaca na Karlovačkom ratištu, zdravstveni radnik Ivan Milošević koji je u ratu učestvovao kao dobrovoljac, čekao je više od trideset godina. Štampanje knjige omogućio je Saša Marjanović, u to vreme vojnik i jedan od neposrednih aktera događaja.

Ivan Milošević je priče posvetio svojim ratnim drugovima, oficirima i podoficirima, vojnicima i dobrovoljcima. Predstavljajući ovo biografsko štivo u Negotinu, otkrio je i razloge zbog kojih je želeo da knjigu baš ovde predstavi. To je, kaže, osim što je Negotin istorijsko mesto i zato što je: „odavde mnogo ljudi otišlo na hrvatsko ratište i ovde su i naši saborci, starešine, vrlo hrabri ljudi koji su deo ove knjige“. Jedan od starešina kojem je posvećena priča u romanu je i Zoran Krstevski koji je ove večeri pratio promociju iz publike.

Kako u svojoj recenziji koja je pročitana na početku večeri ističe Tomislav Čotrić, „mnogi akteri su još živi svedoci i istinitost napisanog je neposredno proverljiva.

Iz Ivanovih sećanja doznajemo da su regularnim jedinicama JNA komandovali veoma sposobni oficiri i podoficiri, poput Nikole Karanovića Mudrog, Sala Vatrenog, Slobodana Bubnjevića, Zorana Krstevskog, Marinka Knezovića, i da su zahvaljujući njihovom znanju i oprezu sačuvani životi stotine vojnika.“

U svom obraćanju publici Saša Marjanović je rekao da mu je drago što je ponovo u Negotinu, gradu u kojem dugo nije bio, a odakle je polovinom oktobra 1991. godine kao vojnik iz garnizona krenuo na ratište.

„Kapetan Slobodan Bubnjević je u Beogradu, Marinko Knezović je nažalost poginuo, a starešinu Zorana Krstevskog sam danas sreo posle 32 godine“, rekao je Marjanović.

Publika u Domu kulture bila je u prilici da čuje priču „Vod za snabdevanje“ jedno od sećanja na istorijske događaje koji će, kako je to u recenziji naglasio Čotrić „za nekoliko decenija postati i dragoceni istorijski izvori, jer već danas, posle tri decenije, pamćenje tih događaja polako bledi. Nestaju svedoci, osipa se pamćenje, samo ono što je zapisano ostaje večno.“