U prepunoj galeriji Doma kulture „Stevan Mokranjac“ 23. februara predstavljene su „Priče iz ratnog romana Karlovačko ratište“ Ivana Miloševića iz Leskovca, izdanje Biblioteke Vukovog zavičaja iz Loznice.Na objavljivanje svojih dnevničkih beleški i priča o herojskoj borbi vojnika, starešina i dobrovoljaca na Karlovačkom ratištu, zdravstveni radnik Ivan Milošević koji je u ratu učestvovao kao dobrovoljac, čekao je više od trideset godina. Štampanje knjige omogućio je Saša Marjanović, u to vreme vojnik i jedan od neposrednih aktera događaja.
Ivan Milošević je priče posvetio svojim ratnim drugovima, oficirima i podoficirima, vojnicima i dobrovoljcima. Predstavljajući ovo biografsko štivo u Negotinu, otkrio je i razloge zbog kojih je želeo da knjigu baš ovde predstavi. To je, kaže, osim što je Negotin istorijsko mesto i zato što je: „odavde mnogo ljudi otišlo na hrvatsko ratište i ovde su i naši saborci, starešine, vrlo hrabri ljudi koji su deo ove knjige“. Jedan od starešina kojem je posvećena priča u romanu je i Zoran Krstevski koji je ove večeri pratio promociju iz publike.
Kako u svojoj recenziji koja je pročitana na početku večeri ističe Tomislav Čotrić, „mnogi akteri su još živi svedoci i istinitost napisanog je neposredno proverljiva.
Iz Ivanovih sećanja doznajemo da su regularnim jedinicama JNA komandovali veoma sposobni oficiri i podoficiri, poput Nikole Karanovića Mudrog, Sala Vatrenog, Slobodana Bubnjevića, Zorana Krstevskog, Marinka Knezovića, i da su zahvaljujući njihovom znanju i oprezu sačuvani životi stotine vojnika.“
U svom obraćanju publici Saša Marjanović je rekao da mu je drago što je ponovo u Negotinu, gradu u kojem dugo nije bio, a odakle je polovinom oktobra 1991. godine kao vojnik iz garnizona krenuo na ratište.
„Kapetan Slobodan Bubnjević je u Beogradu, Marinko Knezović je nažalost poginuo, a starešinu Zorana Krstevskog sam danas sreo posle 32 godine“, rekao je Marjanović.
Publika u Domu kulture bila je u prilici da čuje priču „Vod za snabdevanje“ jedno od sećanja na istorijske događaje koji će, kako je to u recenziji naglasio Čotrić „za nekoliko decenija postati i dragoceni istorijski izvori, jer već danas, posle tri decenije, pamćenje tih događaja polako bledi. Nestaju svedoci, osipa se pamćenje, samo ono što je zapisano ostaje večno.“